Dragan Velikić: Ništa nas toliko ne uništava koliko strah

-Prvo da vam kažem, ja sam i inače u životu u dobroj mjeri u samoizolaciji. Istina, volim da uvečer izađem s prijateljima i dragim ljudima u “Guli”, “Dokolicu” ili u “Dvorište”, moje omiljene restorane, ali biće vremena za to. Što se dnevnog rasporeda tiče, godinama sam već komotan poprilično – pisanje, čitanje, ručak, opet čitanje… Nije mi se mnogo promijenilo ni tijekom ove korone, kazao je Dragan Velikić za Blic.

Slušate li vesti, emisije o koroni…?

-Slušam, i žena mi sjedi nad glavom da je to besmisleno, da je to previše informacija čime se gubi smisao, i da je dovoljno pretrčati po mrežama da bi čovjek imao pravu informaciju. Ali ja ne mogu da odolim, gledam dva do tri puta dnevno vesti. Isključivo N1 i Al Džaziru, u obje imam povjerenje. Zasad. Kupujem NIN, Vreme, Danas i Nedeljnik. Od žute štampe samo Blic. Njemu vjerujem.

S kojim utiskom, osjećanjem pratite medijske sadržaje?

-Brinem za kladionice i kockarnice, kako će oni sada da prežive… Sarkastičan sam, naravno. A što stvarno mislim? Pa mislim da je dosta toga urađeno kako treba, ali i dosta toga amaterski. Svi griješe, na cijelom svetu, i nitko ne zna ima li razlike između švedskog i nekog maksimalno ograničavajućeg pristupa, i koji je bolji. Ali mi imamo problem s ovom nadobudnom i bahatom vlasti koja ne priznaje grešku. Nije čak ni problem s takvim ponašanjem vrhovnika – svakom iole pametnom jasno je što od njega može da očekuje – već problem nastaje kad takav manir preuzmu direktori bolnica i gradonačelnici. Tada smo stvarno u problemu.

Što nam je po vašem saznanju, uvjerenju i osjećanju aktualna pandemija donijela, što je odnijela, što nas čeka poslije…?

-Donijela nam je saznanje koliko smo krhki kad se zatvorimo u ampulu egoizma. U ovakvim vremenima jača nas saznanje da nismo sami i gest dobre volje neke nepoznate osobe koja nam s odstojanja od dva metra pokazuje apoteku u kojoj ima maski i rukavica mnogo je više od obične informacije. Zaista je sve više onih kojima je neprijatno da u prodavnici ispred nosa sljedećeg u redu uzmu s police posljednje pakovanje nečeg deficitarnog. Ne znam, možda griješim, ali ni komentari ubogih bića botovske populacije, koji iz zabrana anonimnosti pokušavaju da zagade svaku izjavu drugačije mislećih, a to su uvijek oni iz zone zdravog razuma s koronom postali su pucnji u prazno.

Kog je žanra ova pandemija, sve ovo što nam se događa?

-Žanrovi su u umetnosti, ne u životu. Ili možemo reći da je život žanr po sebi. U umetnosti, kakvom god žanru pripadala, ima reda, ima sistema. Zato nam je valjda i toliko značajna. Život je jedno đubrište, što je Šejka sasvim adekvatno predstavio. Iz tog đubrišta, na koje možemo gledati i kao na kompost, umjetnost izvlači ono što je vitalno značajno po ljudski duh i ljudsku dušu. Što vidim u ovome što nam se događa? Vidim požrtvovnost i dobrotu i uviđavnost većine mojih sugrađana, i pitam se gdje to nestane u mirnim vremenima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *