Sarajevo: Niti u njemu više ima Hrvata kao što je ne tako davno bilo, niti je Europski Jeruzalem

Taman smo se bili ponadali da ćemo malo odahnuti od vijesti sa svih strana. Poče vrijeme ublažavanja mjera glede pošasti koronavirus. Kad ono, bomba iz Sarajeva. Zakotrlja je Željko Komšić koji sam za sebe kaže da je hrvatski član predsjedništva BiH, a Hrvati to ni u snu ne žele priznati.

Sve bi namijenjeno za Katolički Crkvu u BiH i za kardinala Vinka Puljića. Ne smije se slaviti sv. misa zadušnica za pobijene na Bleiburgu i duž Križnih puteva. To je fašizam. I naizgled nema toga tko se nije javio da bi nešto takvo podupro. Najprije se isprsilo sve što gmiže u bošnjačkoj politici. Naredbe kardinalu su pljuštale sa svih strana. Nakon toga isprsiše se i raznorazni intelektualci, tako barem kažu, glumci i redatelji, među kojima i neki glumci iz Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.

Tu je i neizostavni Eric Nelson, američki veleposlanik u Sarajevu i poznati član LGBT zajednice. Nije ništa pisalo je li mu se u svemu pridružio i partner, odnosno suprug ili supruga, kako on već dotičnoga zove. Sarajevski mediji tada slavodobitno uskliknuše: »Steže se civilizacijski obruč oko Katoličke Crkve i HNS-a«.

Nešto je govorio i Jakob Finci, Eli Tauber, onako u stilu Stipe Mesića koji je, po vlastitom priznanju, s ocem prekopavao džepove mrtvih ustaša, a kad je tjelesno narastao onda je lažno i tajno svjedočio protiv svoje domovine i države Hrvatske, iako joj je, nažalost, u dva predsjednička mandata bio na čelu. Kad sve to čovjek uzme u obzir, onda lako zaključi da su totalitaristi, iz raznih ishodišta, napravili svu ovu gužvu zajedno s kriminalcima o čijim aferama čitamo ovih dana i koje Komšić započinjanjem spomenute priče pokušava prekriti velom zaborava.

Negdašnji general Armije BiH Jovan Divjak vjerojatno je ponovno izustio da je »sve otišlo u helać«. Govoreći u medijima o nedavnim ratnim danima i nastojanjima koja su njega i druge vodili upravo je sve tako označio. Zna gdje je bio, što je radio pa je razočarano uskliknuo. Trenutna bošnjačka politika trebala bi to uzeti u obzir jer će joj se sve obiti o glavu, ako već nije.

Za nas je važniji reis Kavazović. Svojim istupom ohladio je mnoge usijane glave. Podupro je, na svoj način, katolike i kardinala u Sarajevu. Zna on dobro da su i mnogi muslimani nedužni ubijeni na Bleiburgu i na Križnim putevima. Zajedno s katolicima također se svake godine muslimani mole za pokoj duša svojih bližnjih. Na to ih podsjećaju i ulice u Sarajevu posvećene upravo takvima. Evo nekih: Mustafa Busuladžić, Sulejman Paćariz, Osman Rastoder, Husein Đozo, Fehim Spaho, Muhamed Pandža, Enver Čolaković… Stvari su drukčije nego što ih vidi nečija totalitarna svijest.

Povijesnim priopćenjem javila se i Uprava franjevačke provincije Bosne Srebrene. Poslije ovoga svatko onaj tko joj je znao predbacivati ovo i ono morao bi s tim prestati. Dotična provincija ima časnu povijest, a ako netko skrene s pravoga puta onda je skrenuo on imenom i prezimenom, a ne ona.

Mihrija Fehović-Kulović do danas mi je bila nepoznato ime. Drago mi je da više nije, barem po onome što je izjavila glede svega onoga što smo spominjali. Ne opterećuje se ideologijom i ne brani ničije stavove. Gleda na žrtvu i progovara za nju. To je, pak, dovodi do toga da nastupa jasno i glasno. Kao nevine žrtve u Drugom svjetskom ratu i poraću pali su mnogi katolici i mnogi muslimani. Tko to može zabraniti sjećanje i molitvu za njih? Donosi i činjenice tomu u prilog. Možemo samo reći hvala. Do subote ima još vremena, možda se jave i oni hrvatski intelektualci i ustanove iz Herceg Bosne, BiH, koji još to nisu učinili. Mihrija to također očekuje od njih.

Vidim kako uzdiše Franjo Habulin, čovjek rođen debelo nakon Drugog svjetskog rata, ali to mu ništa ne smeta da bude predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH. Kune su lijepe, bez obzira što su kolale i u vrijeme NDH. Nesretnik izjavi da je Tuđmanova pomirdba napravila štetu i otvorila vrata ustaškom režimu. Vjerujem da nema smisla ništa komentirati, nego Habulina i sve njegove totalitarce pospremiti u ropotarnicu povijesti. Nažalost to će u Hrvatskoj još potrajati. Da je to tako, govori nam i Izjava o 75 godina od kraja Drugog svjetskog rata koju je s državnim tajništvom SAD-a potpisalo 9 država članica EU: Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka. Srž joj je da za njih 8. svibnja nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma s drugim. Među njima nema Hrvatske i Slovenije. I da nam cvjetaju ruže dok se klatimo s totalitarcima raznih boja?

Baš mi žao Sarajeva. Niti u njemu više ima Hrvata kao što je ne tako davno bilo, niti je Europski Jeruzalem, kako mu tepaju spomenuti napadači na sv. misno slavlje. Sve »otišlo u helać«. Budemo li sa svojim Bogom, riješit ćemo mi to. Ni koronavirus nam nije ništa mogao. Crkve zatvorene, a mi se premjestili u medije. Vjerujem da su se uhvatili za glavu koji nam skuhaše ovo vrijeme. Neka se hvataju. Igra je zapravo tek počela, ljudi uz Božju pomoć sve više i više bistre svoje poglede. Mi smo pobjednici, posvijestimo si to još jedanput. Čak i onda kada nam prijete smrću kao sada u Sarajevu.

Miljenko Stojić/Kamenjar.com

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *