Sreća je pomazila Hajduk koji je opet bio bezidejan

Hajduk je u Puli uspio doći do tek treće ovosezonske pobjede na gostovanjima i prve koja se nije dogodila u Varaždinu.

No slavlje je bilo minimalno, a za taj jedini gol čiji je arhitekt bio Jairo, a egzekutor Caktaš, „zasluge“ najvećim dijelom idu domaćem vrataru Tomislavu Duki. Sudar sa suigračem bio je evidentan, ali bivši vratar Bijelih svejedno je prelako shvatio Juranovićev ubačaj i praktički servirao loptu Hajdukovom Brazilcu.

Istra je bila u „knockdownu“ nekoliko minuta nakon primljenog ranog pogotka i činilo se kao da je Caktašev gol otvorio put mirnoj i uvjerljivoj pobjedi Bijelih, ali ubrzo smo shvatili da tu priču ipak nećemo gledati.

Tudor je odlučio izvesti svoju momčad u klasičnijoj verziji 3-5-2 od one na koju smo do sada od njega navikli, a na samom početku smo mogli primijetiti da se Jradi izvlači široko na lijevu stranu, a i Čuić u manjoj mjeri na desnu, dok je veliki prostor u sredini terena bio prepušten Barryju.

Igra po bokovima na početku je stvarala probleme Istri, ali čim su se domaći igrači malo konsolidirali i prilagodili Tudorovoj ideji, Hajduk više nije djelovao opasno. Odjednom se događalo da igrači Hajduka pretrpavaju bočne koridore i praktički guše jedan drugog, a ako tu pridodamo i konstantno međusobno nerazumijevanje dobijemo jedno veliko ništa u fazi napada.

Stoga nije čudno da Hajduk nije stvorio šansu do 78. minute, kada je Dolček loše zahvatio ubačaj Juranovića. No tu bi situaciju bilo točnije klasificirati kao polušansu, kao i one dvije u 88. minuti. Jer, gužva nakon ubačaja iz slobodnog udarca i pokušaj glavom s ruba šesnaesterca ne spadaju baš u kategoriju izglednih šansi.

S druge strane, Istra je imala jasnu ideju da sa što manje dodira i što direktnije dođe do Posavčevog gola nakon osvojene lopte. Naravno, nije u pitanju bogznakakva revolucionarna ideja, ali izvedba ideje je u većini slučajeva bila poprilično dobra.

Hajdukovi stoperi imali su problema s loptama u prostor za Istrine napadače, ali ne toliko svojom krivnjom, jer nešto se pita i drugu momčad. Stoperi si ne mogu priuštiti reagirati na duge lopte na temelju anticipacije, stoga je napadačka momčad uvijek u prednosti ako se suradnja odrade pravovremeno i prostorno korektno, što je često i bio slučaj kod domaćina.

Ipak, u takvim situacijama bi na kraju ipak presudila individualna kvaliteta Hajdukovih stopera, iako se moraju spomenuti Delićeva vratnica iz 11. minute (suđeno je zaleđe, ali u slučaju pogotka bi se pregledavala snimka i pitanje je kakav bi bio zaključak VAR sobe) i Guzinina greda iz 77. minute, kao primjeri kako je Istra ipak djelomično uspijevala u svom naumu.

S obzirom na dugu stanku i činjenicu da je teško igrati protiv momčadi koje se brane u niskom bloku, neuvjerljiva, a možemo čak reći i loša igra, može se donekle opravdati, no ono što posebno brine jest pristup momčadi.

Bijeli su već od sredine prvog poluvremena „carinili“ loptu pretežito u zadnjoj liniji i nisu uopće pokazivali želju za doći do drugog pogotka, već su djelovali kao da su odlučili čuvati ono što imaju i nadati se da Istra neće uspjeti pronaći put do njihovog gola.

To je posebno došlo do izražaja kod Tudorovih izmjena, jer je strateg Bijelih iz igre izvadio Čuića, Caktaša i Jaira, a u igru uveo Jurića, Krekovića i Nejašmića, kojem su ovo bile prve minute u drugom dijelu sezone.

Bijelima se dogodio sličan problem kao i protiv Intera – kada je protivnik shvatio njihovu osnovnu ideju, put do gola je bio zatvoren, jer rezervni plan nisu imali. Igrom kroz sredinu Bijeli nisu uspijevali ugroziti protivnički gol, a u većini slučajeva niti izbaciti bočnog igrača u dobru poziciju na krilu, stoga bi ubrzo postali predvidljivi, a s obzirom na evidentnu neuigranost hajdukovaca, rizik koji bi protivnici preuzeli da bi zatvorili bokove gotovo je prestajao biti rizik.

Istina je da su Bijeli uzeli šest bodova iz dvije utakmice te da je za očekivati da će utorak na Poljudu pasti i Varaždin, ali neuvjerljiva igra i što je još gore, defetistički pristup, mogle bi u nastavku sezone koštati Hajduk, kao što je to vrlo često bio slučaj u prošlosti.

Minimalne pobjede nisu problem, kao ni slavlja uz pomoć sreće, no problem je u tome što Hajduk pobjeđuje na račun kvalitete, a to je dovoljno samo protiv momčadi iz donjeg dijela ljestvice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *