Slučaj iz Pule pokazuje koliko je vjerski fanatizam opasan

22. KOLOVOZA 1973. član fundamentalističke kršćanske sljedbe Larry Parker, slušajući vatrenu propovijed o božanskoj sili izlječenja, povjerovao je svim srcem da je njegov jedanaestogodišnji sin Wesley ozdravio od dijabetesa. Larry, njegova žena Lucky, pa i sam Wesley, odlučili su prekinuti s davanjem inzulina.

Mučna priča

Ja ne želim sve vam ispričati, jer naprosto nemam snage. Sami možete naslutiti kakav je svršetak tog sudara vjerskog fanatizma i smrtonosne bolesti. Ako vam je želudac dovoljno jak, napisana je i cijela knjiga We Let Our Son Die (Pustili smo svog sina da umre). Sami roditelji, sad s naknadnom pameti, iznose sve (pre)bolne detalje priče. Snimljen je čak i film (Promised to Miracle), treba skupiti snage za pogledati ga (ja nisam i neću). Desetljećima nakon što su izgubili sina, Larry i Lucky Parker imaju i svoju web stranicu te pišu knjige protiv smrtonosnih laži kršćanskih samozvanih iscjelitelja.

A ovom kalifornijskom bračnom paru vjera nije bila posljednje utočište – njihova se sina uspješno tretiralo protiv šećerne bolesti, stvari su bile pod kontrolom. Jedino je izvan kontrole bio mozak dvoje vjerom zaluđenih roditelja. Sve rezultate pretraga koji su jasno ukazivali na to da dječak i dalje ima dijabetes oni su smatrali sotonskom kušnjom. Cijena te njihove zaluđenosti bila je najveća moguća.

Vječna vjernička dvojba

Ja moram iskreno priznati da većina vjernika ima razborit stav prema medicini i liječenju, odlaze bez problema doktoru, cijepe se, uzimaju lijekove, prolaze terapije. Oni u svim tim medicinskim pronalascima vide nekakvo Božje vođenje povijesti, ne pitajući se zašto je tisućama godina čekao da bi izmislio suvremenu medicinu.

Ali praktički u okviru svih religija postoje i oni koji logiku svoje vjere tjeraju do kraja: ako je Bog svemoćan, onda on može izliječiti bilo koju bolest i medicina uopće nije potrebna. Namjesto brojnih pretraga i napornih terapija, jedna molitva natopljena žarkom vjerom rješava sve. Ili odete do Međugorja i na koljenima se popnete do vrha brda. Krenu li stvari po zlu (a krenu), vjernik ne očajava: očito je tajnoviti Božji plan bolji. Parkerovi su vjerovali da će njihov sin čudesno uskrsnuti usred svog pogreba.

Neminovni ishod

Osobno sam poznavao ljude koji su odlučili namjesto moderne medicine isprobati čudesnu božansku moć. U svim slučajevima oni su bili odrasli i odlučivali su sami o sebi. Uvijek se radilo o karcinomu, za neke od njih lijeka nije ni bilo (ali neki su se uz terapiju mogli itekako dobro izvući). Ako vas zanima statistika, ona je tvrdoglavo jasna: svi ishodi su na kraju bili fatalni. Lišeni medicine, ovi nesretni vjernici ostali su bez ikakvih šansi za spas. Jedna mlada žena oboljela od raka dojke iza sebe je ostavila desetogodišnjeg sina. Nje mi je bilo do dna duše žao, ali u vrijeme dok se odvijala njezina drama – i kad je ona odabrala da ne ide na onkološku terapiju – nisam imao nikakav kontakt s njom i nisam mogao reagirati. Premda je vrlo upitno da bi i to išta promijenilo u njezinom umu, piše INDEX.

A priča bračnog para Parker sada se ponovila i u Puli. Informacije su i dalje oskudne (policija čuva privatnost djeteta, čak i kad tog djeteta više nema). Nije sada bitno o kojoj se točno organizaciji radi – da se ovako što događa samo kod Hare Krišna ili u više-manje nepoznatoj kršćanskoj fundamentalističkoj sljedbi (kakvoj su pripadali i Parkerovi), onda bi se ove konkretne skupine mogle jednostavno zabraniti i završena priča.

Nažalost, ovakvo ludilo moguće je u doslovce svakoj vjerskoj zajednici. Čak i kada imate papu koji, primjerice, otvoreno podupire cijepljenje, imate i gomilu svećenika, fratara i zagriženih laika koji će vam drobiti o čipiranju, fetusima u cjepivu i sličnim nebulozama. Ja naprosto ne želim da mi iz pulskog slučaja dođemo do zaključka kako je sav problem s nekakvim egzotičnim kultovima – problem je puno dublji, on je, da se ne lažemo, ukorijenjen u samoj religiji. To što se ovakve stvari ne događaju češće, pa i svakodnevno, možemo zahvaliti činjenici da velika većina vjernika nije baš sklona isprobavati koliko je Bog svemoćan, nego se jednostavno radije prepuste liječnicima i provjerenim terapijama.

Zabrana “vjerske slobode”

Jedino pametno što se nakon ove pulske tragedije može napraviti – osim presude roditeljima i svim odgovornima za ovakav ishod – jest zakonska zabrana te maligne slobode da se zbog svoje vjere zanemari zdravlje djeteta. Namjesto kod doktora, odvedeš dijete u Međugorje i ono umre – ideš u zatvor. Namjesto liječnika, zoveš neke svećenike da se mole – ideš u zatvor. Ne daš liječnicima da tvom djetetu daju spasonosnu transfuziju – ideš u zatvor. Ne cijepiš dijete, jer ti je Bog rekao da je to sotonski žig – ideš u zatvor, pa tamo nastavi razgovarati s Bogom. I da odmah budem jasan – u zatvor ne idu samo roditelji, nego i svi svećenici, pastori i gurui koji su ih nagovorili na takav bezumni čin.

Nije ovo neki moj izljev emocija nakon tragedije koja je pogodila sve nas. Ja sve ovo govorim na temelju svih spoznaja koje sam dosad stekao o takvoj vrsti vjernika i svećenika. Nisu to ljudi s kojima se može razgovarati, koje se može u nešto uvjeriti. Njih se mora natjerati na držanje zakona, bez filozofiranja o vjerskoj slobodi i pseudoznanstvenih rasprava o snazi molitve.

Ljudi imaju ustavno pravo da budu glupi, ali ne da i vlastitom glupošću ubiju dijete.

Borak.info

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.