Zašto je u Crkvi toliko pedofila u Francuskoj?

U Francuskoj je u Katoličkoj crkvi od 1950. do danas djelovalo oko 3000 pedofila iz redova klera, pokazalo je novoobjavljeno izvješće neovisne komisije koja je istraživala pedofiliju u Crkvi, piše Index.

Svećenici i drugi pripadnici klera u Francuskoj u posljednjih su 70 godina seksualno zlostavljali oko 216.000 maloljetnika, a taj broj mogao bi narasti i do 330.000 ako bi se u njega uključili i vjernici laici koji su radili za Crkvu.

Prema nalazu 22-člane komisije sastavljene od liječnika, pravnika, povjesničara, sociologa i teologa, koja je dvije godine provodila istragu, među 115.000 svećenika i drugih pripadnika klera u Francuskoj otkriveno je između 2900 i 3200 pedofila, što znači da je udio zlostavljača među klerom veći od 3%.

To je tek najnoviji u nizu otkrivenih pedofilskih skandala koji posljednjih desetljeća potresaju Katoličku crkvu u zemljama od Irske i Kanade, preko Francuske i Australije do Poljske i SAD-a.

Koliko je ozbiljan problem pedofilije u Crkvi, pokazao je i nalaz objavljen 30. lipnja u La Croix Internationalu, prema kojem je komisija poljske vlade utvrdila da je kler u toj zemlji odgovoran za oko 30% svih zabilježenih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od 2017. do 2020. Od 345 prijavljenih slučajeva oko 100 su počinili pripadnici Crkve.

Koliko je učestala pedofilija?

Kada se piše o pedofiliji u Crkvi, ali i generalno, treba imati na umu da nisu svi zlostavljači djece nužno pedofili.

Prema časopisu International Journal of Environmental Research and Public Health oko 1 do 5 posto muške populacije ima pedofilske sklonosti.

Preciznije procjene teško je dati jer se ljudi s pedofilskim sklonostima skrivaju budući da se izrazito negativno doživljavaju u društvu, iako mnogi nikada neće počiniti seksualno nasilje nad djecom.

Autori studije ističu da, protivno uobičajenim zabludama, pedofilija nije ni nužan ni dovoljan preduvjet za seksualno zlostavljanje djece.

“Zapravo, nepoznat, ali najvjerojatnije značajan broj ljudi koji imaju seksualnu sklonost prema djeci nikada ne čine seksualne zločine, a procjenjuje se da 40 do 60 posto seksualnih zločina nad djecom ne čine osobe s pedofilskim interesima”, pišu autori.

Ističu da je stigmatizacija pedofilije problem jer se osobe s pedofilijom moraju bojati da će biti progonjene i odsječene od izvora socijalne podrške ako se otkriju njihovi spolni interesi, što zauzvrat može povećati rizik od seksualnog prijestupa i prepreke u traženju terapije.

Zašto je toliko mnogo pedofila i pedofilije u Crkvi?

Nameće se pitanje odakle toliko pedofila, odnosno seksualnih zlostavljača u Crkvi? No, još je važnije pitanje kako to da su oni u redovima klera zaslužni za toliko puno slučajeva zlostavljanja. Naime, neki od osuđenih priznali su da su zlostavljali više od stotinu djece.

Istraživanja su pokazala da se seksualno zlostavljanje učestalije događa i ignorira u određenim vrstama institucija koje rade s djecom kao što su primjerice sirotišta, internati, izviđački i sportski kampovi, sjemeništa i sl. U takvim institucijama djeca su nerijetko odvojena od svakodnevne, izravne pozornosti roditelja, a izložena su odraslim autoritetima na pozicijama moći koji često uživaju zaštitu institucija, osobito ako su one u sprezi s politikom i policijom.

Problem organizacijske strukture Crkve

U većini slučajeva zlostavljanje se događa u organizacijama u kojima dominiraju muškarci nad kojima ne postoji odgovarajući nadzor.

Sociologinja Marie Keenan s University Collegea u Dublinu u svojoj knjizi Seksualno zlostavljanje djece i Katolička crkva iz 2012. piše da je organizacijska kultura ključan razlog zbog kojeg Katolička crkva ima problema sa seksualnim zlostavljanjem djece. Opći način razmišljanja i struktura moći Crkve feudalnog su podrijetla i prirode. Njezini čelnici polažu pravo na apsolutno poštovanje podređenih, a muškarci imaju božanski odobrenu vlast nad ženama i djecom. Osim toga, ističe, u Crkvi također postoji vrlo malen interes za demokratsko odlučivanje.

Navedeni uvjeti stvaraju situaciju koja pogoduje kulturi zlostavljanja. U takvom okruženju počinitelji mogu pridobiti odrasle i djecu da dogovaraju i provode seksualno zlostavljanje te da se informacije o njemu prešućuju i ignoriraju. To može rezultirati razvojem tajnih mreža zlostavljača unutar i između institucija i organizacija koje podržavaju kulturu seksualnog zlostavljanja. Stoga je za očekivati da će se seksualni zlostavljači infiltrirati u takve institucije u kojima su im žrtve maksimalno dostupne uz minimalan rizik. Štoviše, one čak mogu biti poticajne za njihovo profiliranje, tumači Keenan.

Južnoaustralsko izvješće istrage nazvane Mullighan Inquiry o djeci pod državnom skrbi objavljeno 2008. pokazalo je da su svećenici, časne sestre i medicinsko osoblje čak bili umiješani u organiziranje sustavnog zlostavljanja koje je povjerenik Mullighan opisao kao “pedofilske zabave”.

Odbijanje Crkve da se promijeni

Bivši papa Benedikt XVI. zgrozio je javnost i stručnjake 2019. godine otvorenim pismom u kojem je ustvrdio da je seksualna revolucija iz šezdesetih godina 20. stoljeća izazvala pedofiliju i homoseksualnost u Katoličkoj crkvi. Pritom je istaknuo da je tadašnji društveni pokret uzrokovao mentalno urušavanje društva.

Njegovi kritičari istaknuli su da se zlostavljanje djece u Crkvi zbivalo i prije 60-ih te da homoseksualnost nema veze sa zlostavljanjem dječaka baš kao što heteroseksualnost nema veze sa zlostavljanjem djevojčica.

Sociologinja religije Ankica Marinović, znanstvena savjetnica i redovita profesorica u trajnom zvanju na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu tvrdi sasvim suprotno – da je tvrdokornost pedofilije u Crkvi u velikoj mjeri posljedica odbijanja konzervativnih krugova klera da u tim istim šezdesetima provedu ozbiljne crkvene reforme.

“Crkva ni danas nije u stanju priznati grijehe svojih struktura”

“Koncilski pokušaj otvaranja šezdesetih godina s ciljem mijenjanja Crkve imao je ograničeni učinak: prozori su na kraju ostali uglavnom zatvoreni, a vrata iza žrtava i dalje su prečesto zaključavana. Zagovornici koncilske crkve željeli su otvoriti prozore svima, i laicima i ženama i nevjerujućima i pripadnicima drugih vjera. Djecu doduše nitko nije spominjao. Umjesto statičke crkve klera promovirana je dinamička crkva Božjeg naroda. Dakle, kler, ali i laici s obavezama i pravima. Postulirani zadaci koncilske Crkve bili su služenje ljudima, djelatna vjera i priznavanje pogrešaka iz prošlosti, kajanje te ponizno traženje oprosta. No, to se događalo uglavnom samo u glavama entuzijastičnih teologa i manjih grupa vjernika”, kaže Marinović.

“Što je danas ostalo od koncilske Crkve? Teško je govoriti općenito jer se nacionalne crkve razlikuju, ali se može reći jedno: Crkva ni danas nije u stanju priznati grijehe svojih struktura i suočiti se s posljedicama bez fige u džepu. Feudalna struktura Crkve dominantna je i danas na svim razinama crkvene hijerarhije. Crkva je i danas uglavnom autoritarna, promiče patrijarhalni svjetonazor, odnosno mentalitet koji zahtijeva pokornost, bespogovorno te nekritičko poštivanje hijerarhije i konzervativnih vrijednosti. Okrenuta je prema sebi, pati od sindroma ‘tvrđave pod opsadom’, u kojoj vlada stoljetni zakon šutnje, prikrivanja i poricanja”, tumači Marinović.

U prikrivanju nerijetko sudjeluju kler, političari i policija

Uobičajeno je da zlostavljači, ali i institucionalne vlasti ušutkavaju djecu koja se žale na zlostavljanje. Prema Keenan, to postaje osobito složeno kada zlostavljači dolaze iz redova svećenstva. Naime, vjerska pripadnost policije, političara i autoriteta može ih uvući u napore Crkve da prikrije ili suzbije optužbe. Neki kritičari opisali su ovaj obrazac institucionalnog zataškavanja kao dokaz u prilog postojanja organizirane pedofilije unutar skupina u Crkvi.

Borak.info