Bio je Ponos Hrvatske, ali ona ga je zaboravila: Grad Split ne pruža mu pomoć, a od umirovljenog branitelja i beskućnika Alenka ne odustaje jedino nekadašnji defektolog Mate Nikolić

Grad šuti, a Alenko čeka. Drži ga na rastojanju, kao da će izazvati nesreću, a on mu se približava, uzalud, kao mladić djevojci koja ga neće, piše Slobodna Dalmacija.

Grad je Split, a Alenko je Alenko Barač. Grad je socijalna ustanova koja uporno tvrdi da to nije i da nema novca kako bi zbrinuo sve svoje potrebite građane, a Alenko je umirovljeni branitelj i beskućnik.

Grad za takve kao što je Alenko nema novca jer, prema vlastitu priznanju, najveći dio potroši na plaće svojih djelatnika, a Alenko i dalje misli da je Split njegov grad. Drugog, jebi ga, nema. Dok su drugi gradili svoje gradove, on se borio. Dok su drugi uzimali tuđi novac, on ga je vraćao. Dok su drugi slušali pjesmu, on je slušao oluju.

Mate Nikolić je Alenka upoznao 1964. godine. Ili je možda bila 1985., nije baš siguran, jer teče mu već 85. ljeto, a u tim godinama čovjek se lako zabuni, ali ono što sigurno zna jest da mali Alenko nije bio delinkvent.

– Ni govora! Ako je itko bio delinkvent, onda to sigurno nije bio Alenko Barač – jasno će Mate Nikolić.

Razgovaramo o Alenkovoj sudbini. Više šutimo, nego što razgovaramo. Teško je, naime, naći riječi za život koji je snašao Alenka Barača. Teško je to novinaru kojemu je pronalaženje riječi posao, teško je i Mati Nikoliću koji je sav svoj radni vijek o takvima kao što je Alenko brinuo.

Profesor ga Alenko zove. S toplinom u glasu kakvu imaju odrasli ljudi kad se prisjećaju prve učiteljice. Ili majke. Sricanja prvih slova i buđenja uz kakao. Naganjanja s prijateljima iz razreda i kićenja bora s braćom i sestrama.

UZELI MU I PREZIME

Alenko nema takva sjećanja. Majka ga je ostavila u domu prije nego je prohodao. Bila su gruba poslijeratna vremena, neimaština je kosila i najzdravije, a ona se nije mogla nositi s činjenicom da ima troje djece s tri različita muškarca.

Alenko je bio višak.

– Bio je jako introvertirano dijete. Teško je sklapao prijateljstva, držao se uvijek po strani, tih i povučen. Ni po čemu nije pripadao tom sivom svijetu. Njega nije trebalo preodgajati, nego samo uzeti za ruku i voditi – kaže nam Mate Nikolić, defektolog i direktor ondašnjeg Odgojnog zavoda za djecu i mlade u Kaštel Sućurcu.

Među prvima je Alenko došao u taj dom. Roje mu je tada bilo prezime. Po ocu. A kad su mu ga promijenili, nitko mu nije ni rekao da će to učiniti. Samo su ga jednoga jutra, kao da mu račun za potrošnju dotadašnjeg života isporučuju, obavijestili da se više ne zove Alenko Roje, nego Alenko Barač. Po majci. A Roje mu je postao nadimak. I ostao do danas.

U Kaštelima je bio najsretniji. Ne krije to Alenko. Zavolio je Profesora. I nije bio jedini. Svake godine, u srpnju, okupljaju se bivši Profesorovi štićenici, dođu sa svih strana svijeta u Kaštela i prisjećaju se života na rubu i ruke koja ih je pridržavala da ga ne prijeđu.

– U domu je znalo biti i više od sto dječaka, od kojih je problematičnog ponašanja bilo manje od trećine, dok su svi ostali stigli zbog različitih životnih sudbina. Netko je ostao bez roditelja, nekima roditelji nisu bili sposobni za skrb o djeci, neke je u dom dovela teška materijalna situacija – objašnjava Profesor.

Alenkov prvi dom bio je u Topuskoj 9. U Splitu odavno nema te adrese, ali on je pamti. To je, zapravo, prvo što pamti. Hladne zidove i pločicu s brojem koji ga i danas peče kao vreli žig.

U jednom trenutku, a to je stvarno bio trenutak, ne dulji od treptaja, učinilo mu se da će se izvući, da će raširiti ruke i poletjeti. Udomila ga je obitelj iz Krapine. Bogata obitelj. Imali su, kaže Alenko, svega i svačega, i polja i vinograde. Čitav dječji svijet su imali. Bili su kulaci u vrijeme koje nije trpjelo kulake.

U Krapini je Alenko i u prvi razred krenuo. A onda je došla majka i odvela ga natrag u Split. U novi dom za siročad. Zašto je to učinila, Alenko nema pojma. Nikad mu nije objasnila.

Tinejdžersku dob dočekao je u Svetom Filipu i Jakovu, u tamošnjem domu. Proveo je u njemu četiri godine. Grozne godine. Morao si se, da ga citiramo, teško i žestoko probijati da dođeš u rang u kojem te nitko neće klepati. Za pizdariju si dobivao batine. A tukli bi te i vršnjaci i odgajatelji. Ruke bi ti znale biti modre od šiba.

Alenko, međutim, nikome ništa ne zamjera. Bio je to, veli, dobar odgoj. Priprema za život nakon doma u kojem opstaju samo najžilaviji. A uspijevaju najpokvareniji. Njih ne treba zalijevati, oni sami rastu. Kao korov.

– Na Alenku se odmah vidjelo da je dobro dijete, i da će biti dobar čovjek – govori Mate Nikolić.

Kad je onomad bio pročitao da je Alenko pronašao 50.000 kuna i da je, iako beskućnik koji se hrani u pučkoj kuhinji, novac odmah vratio vlasniku i da ga javnost zbog toga slavi, samo se nasmijao. Ništa drugo od Alenka nije ni očekivao.

U Nikolićevom Odgojnom zavodu Alenko je proveo oko dvije godine, izučio je i bravarski zanat, da bi ga potom opet prebacili u Split – Alenko nikad nije shvatio tko i zašto donosi takve odluke – gdje je dočekao i poziv za Jugoslavensku narodnu armiju.

RADIO U JUGOPLASTICI

Prvih 12 mjeseci vojnik je bio u Somboru, a preostalih šest, jer tada se u uniformi služilo čak 18 mjeseci, na terenu u Valjevu i Užicama. Kući je išao rijetko. Nije imao gdje. Nije imao kome.

– Kad se vratio, javio se meni, ja sam mu bio najbliži – prisjeća se Mate Nikolić.

Zaposlio ga je u Odgojnom zavodu kao noćnog redara, noćni dežurni se to tada zvalo.

– Imali smo u njega puno povjerenje, u nikoga kao u njega – kaže Profesor.

Nakon nekog vremena Alenko se zaposlio u Jugoplastici. Zarađivao je dovoljno da ne mora nikoga pitati. I bilo mu je lijepo. Možda i prvi put u životu baš lijepo. A onda je počeo rat. Za Hrvatsku. U kojoj će Alenka ponovno početi klepati. I u kojoj nitko neće mariti što je bio dragovoljac, što je sa 142. drniškom brojna ratišta prošao, što je mnoga znamenja dobio.

Kad je borba završila, Jugoplastike više nije bilo. Novoj državi nije bila potrebna. Baš kao ni Alenko. Dali su mu 2300 kuna vojne opskrbnine i nagradu Ponos Hrvatske ono kad je vratio pronađeni novac. I tadašnji predsjednik Stjepan Mesić ga je bio primio. Pružio mu je ruku i rekao: “Vi nikada neće biti bankar”. Nije se mogao suzdržati kad je vidio Alenka u rebatinkama od 60 kuna, posuđenim cipelama i starome džemperu.

U Zagrebu tog svečanog dana nije imao gdje spavati, niti je sebi mogao to priuštiti, pa je s dobivenom plaketom pod glavom noć proveo na kolodvoru čekajući prvi autobus za Split. Za grad koji smatra svojim. A koji ga neće. I kojeg boli neka stvar što Alenko drugog nema.

– Krug se zatvorio. Alenko je bio neželjeno dijete, a sada je neželjeni starac. Neuspjelo smo društvo, ali znate što, ovakvo društvo čovjeka poput Alenka nije ni zaslužilo – zaključuje Mate Nikolić.

Jednom mu je već pomogao. Pisao je i predsjedniku Ivi Josipoviću. I sada će pisati na sve adrese. Neće šutjeti. Kad već Grad šuti i čeka da Alenko odustane. I nestane.

Borak.info