Raguž u intervjuu za N1: Vidimo da u nekoliko izbornih ciklusa imamo, uvjetno rečeno, nametanje političke volje hrvatskom narodu kao najmanjem narodu u BiH

Nakon što je 2010. i 2014. godine kroz kampanju ‘Ovo je naša zemlja’ ponudio konkretan program i viziju, eksponirajući se maksimalno u odnosu na prostor, vrijeme i zahtjeve Bosne i Hercegovine, shvatio je da oni koji su preuzeli institucionalnu odgovornost u tom periodu trebaju pokazati što znaju i što će učiniti za ovu državu i njene građane. Zbog toga je, priča u intervjuu za televiziju H1, bivši visoki dužnosnik BiH Martin Raguž donio odluku da se povuče s političke scene. A njegovo je zdravstveno stanje, kaže, zahtijevalo mirovanje. Danas za N1 odgovara na pitanja o aktualnoj krizi u BiH, euroatlantskoj perspektivi, govori o izmjenama izbornog zakona i destabilizirajućim čimbenicima u Bosni i Hercegovini.

Martin Raguž, bivši predsjednik HDZ-a 1990., bio je državni ministar za izbjeglice i socijalnu politiku prve dvije godine rata u BiH. Nakon toga bio je predstojnik Ureda za izbjeglice i raseljene osobe, zamjenik federalnog ministra, a potom godinu dana do 1996. godine ministar bez portfelja u Vladi FBiH. Raguž je godinu dana bio i predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a potom je u dva mandata bio zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Raguž se na izborima 2014. izborio za mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ali je pobijedio Dragan Čović.

Vraćaju li vas reakcije javnosti, nakon vašeg pojavljivanja u medijima, u politiku; vraćaju li oni želju da ne budete samo komentator ili analitičar, već i donositelj odluka?

-Odgovor ne može biti jednoznačan. Ako govorimo o sadašnjem trenutku, njegovoj složenosti i složenosti, onda stvarno imam osjećaj odgovornosti – kako god netko to tumačio – biti dio onih političkih struktura, pojedinaca ili entiteta, koji će biti spremni uhvatiti se u koštac s tim problemima, ne bez obzira što žele, bez obzira na to rezultira li izravnim političkim angažmanom ili funkcijom. U tom smislu spreman sam dati svoj doprinos, kako god netko to tumačio. Ali što znači sada, u ovim okolnostima, kandidirati se za funkciju dok ne riješimo ove probleme? Pa naš Sabor ne radi. Što ozbiljan čovjek može misliti o tome i ulaziti u blokirane institucije? Moramo riješiti te probleme i ovaj razgovor usmjeravam na to kako ih riješiti. Ako se to riješi na način da se deblokira proces, otvori euroatlantska perspektiva i institucionalni rad, onda se može kandidirati svatko ako misli da može pridonijeti. To je točka u kojoj se lomi budućnost ove zemlje. I vjerujem da će prevladati pozitivan pristup i da će oni koji dovode u pitanje budućnost BiH, pozivaju na negativne ratne scenarije i povratak stradanju, završiti u političkoj povijesti.

Posljednjih mjeseci kriza u BiH se intenzivirala. Najprije je vladajuće političare u Republici Srpskoj “ožalostila” činjenica da su u Kaznenom zakonu BiH uvedene zabrane negiranja genocida. Postoji li deinstitucionalizacija na državnoj razini? Koliko je opasno za političare i za Republiku Srpsku, kao entitet, destabilizirati državni aparat?

-To je sigurno loše za sve u BiH, a posebno za Republiku Srpsku. Argument da je došlo do oduzimanja nadležnosti, koji je prevladao u javnosti, ne može se prihvatiti. Te se nadležnosti uglavnom odnose na vojsku, neizravno oporezivanje, pravosuđe i obavještajnu agenciju. Usvojeni su između 2001. i 2006. uz suglasnost svih stranaka i glasovanje u Saboru. Naravno, uz snažno posredovanje međunarodne zajednice, ali to je bilo partnerstvo. Te nadležnosti, dakle, nisu oduzete Republici Srpskoj – one imaju dominantnu ustavnu poziciju na razini BiH, isključivo. Bez njihove volje ne može se donijeti nijedna politička odluka ni u jednoj od ovih jurisdikcija. Sad je drugo pitanje što je cilj tih zahtjeva i što se događa iza brda. To se mora dovršiti unutar Bosne i Hercegovine jer je budućnost BiH u pitanju. Jasno je, dakle, da se o tim nadležnostima može razgovarati, ali samo u institucijama u kojima su te odluke donesene. Ako je reforma Oružanih snaga ocijenjena kao jedna od najuspješnijih, zašto je dovoditi u pitanje? Ako u lancu zapovijedanja Oružanim snagama imate člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda kao vrhovnog zapovjednika OS BiH, a bez njegove odluke ne možete postići nikakav dogovor, u čemu je problem?

Je li indikativna suzdržanost predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića? Zašto su kritičke reakcije na Milorada Dodika mlake?

-To je pitanje za Dragana Čovića. Situacija u BiH nije isključivo rezultat zahtjeva za vraćanjem nadležnosti Republici Srpskoj. Kriza je mnogo dublja. Krizu su uglavnom proizveli ovi zahtjevi koji su ocijenjeni kao egzistencijalna prijetnja Bosni i Hercegovini; ima odraz u ogledalu i kroz zahtjeve da se potkopaju legitimna politička prava konstitutivnih naroda. Naime, vidimo da u nekoliko izbornih ciklusa imamo, uvjetno rečeno, nametanje političke volje hrvatskom narodu kao najmanjem narodu u BiH, ali to je konstitutivan narod, a Bosna i Hercegovina nije nikakva igra matematike i brojeva. BiH je multietnički, multinacionalni, multireligijski sadržaj i to bi trebala biti prednost i kvaliteta BiH, a ne bilo kakvo zatiranje identiteta. Moja osobna poruka je: Ja sam Hrvat u BiH, ali tu ne završavam. Susrećem druge, ne namećem definiciju tko si i što si, koji je tvoj identitet individualni, kolektivni, ideološki, intelektualni. Dok ne riješimo tu kvadraturu kruga i dok se međusobno ne uvažavamo, dok ne uskladimo različite pozicije i osjećaje, ostavljat ćemo prostor igračima da manipuliraju i suprotstavljaju ljudima stvarajući apatiju i nevjericu da je ovdje nemoguće živjeti zajedno.

Izmjene izbornog zakona još nisu izvršene. Čini se da je to sudbonosno pitanje u doba korupcije i destabilizacije države, ali još uvijek postoje presude koje su na stolu i imperativ je da se provedu. Kako zadovoljiti sve strane? Kako sve uklopiti u taj koncept konstitutivnosti, na kojem hrvatska strana inzistira u pregovorima kroz legitimno zastupanje hrvatskog naroda, ako moramo doći u situaciju da i oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnog naroda glasati, biti biran i imati kolektivnog šefa države čovjeka za kojeg bi mogli reći – ja sam ga izabrao?

-Sve odluke treba provesti. Osobno smatram da se može pronaći balans između individualnih prava za osobe koje se ne osjećaju pripadnicima ustavnih prava; i prava koja je Ustavni sud BiH odredio na legitimno zastupanje. Kod nas visak ne može ići isključivo na nacionalnu ili individualnu, građansku stranu, jer je rješenje srednji put kojim se taj odnos može pomiriti, a to do sada nije učinjeno. Ključno pitanje je pitanje političke volje – postiže li se to u BiH? Ili ipak žele zadržati ekskluzivne pozicije koje omogućuju izbor, uvjetno rečeno, dva člana Predsjedništva; ili spriječiti izbor čovjeka koji nije pripadnik konstitutivnih naroda? To su opasnosti koje su nadmašile ukupnu stabilnost. Dakle, modeli postoje i nitko se ne treba bojati.

Može li se na stol staviti jedan predsjednik Bosne i Hercegovine?

-To je legitiman model, legitimno rješenje i legitiman prijedlog. No, treba promijeniti Ustav BiH tako da imamo jednog predsjednika, jednog predsjednika Sabora, jednog predsjednika Vijeća ministara i da se na tim pozicijama simbolično mogu birati i rotirati pripadnici konstitutivnih naroda. I postići simboličku dimenziju i osigurati funkcionalnost institucije koja sada ne postoji. Ali za to su vam potrebni ljudi koji su voljni napraviti taj društveni aranžman za ovu zemlju i njezinu budućnost.

Znači li to novi Ustav BiH?

Uglavnom, to znači temeljnu promjenu Ustava, što Aneksom 4. predviđa, da dvije trećine zastupnika može mijenjati Ustav. Nitko nas u tome ne brani. Moramo reći i da je ovaj ustav parafiran u vojnoj bazi, daleko od BiH, da nikada nije dobio parlamentarnu potvrdu, da smo imali ozbiljne komentare o tome je li došao kraj Daytonu. Imamo i ocjene glavnih američkih pregovarača koji kažu da Dayton nije zamišljen kao trajno rješenje, već kao kamen temeljac koji će kroz jednu evoluciju dobiti sadržaje i instrumente koji će zadovoljiti suvremene zahtjeve. Unutar ovih modernih zahtjeva treba sačuvati temeljni karakter Bosne i Hercegovine. Čini mi se, međutim, da imamo oprečne koncepte gdje jedni očekuju rješavanje odnosa u BiH brojkama, a drugi secesijom. To ne radi. Ovdje su ili svi gubitnici ili svi pobjednici. Apeliram da svi budemo pobjednici.

Dotaknimo se politike identiteta. Određene političke elite duhovno i materijalno usmjeravaju ljude duhovno, materijalno i konzultativno prema drugim zemljama, a ne prema vlastitoj zemlji. Taj problem je jedna odgovornost, i Srba i Hrvata, da shvate povezanost s domovinom i da je Sarajevo glavni grad.

-Slažem se da je ovo pitanje na stolu, samo su razlozi puno dublji. Ovdje moramo odlučivati ​​o svojoj sudbini, zajedno s drugima. Ovdje nitko sam ne može ništa riješiti. Takva nam je sudbina i takvi su nam ustavni mehanizmi. I taj se osjećaj ne razvija sam od sebe i ne isključivo s hrvatskom dimenzijom, nego s međusobnim odnosima. Moramo pronaći način da poštujemo jedni druge, da isključimo svaku mogućnost da itko pomisli da mu je netko van BiH bliži nego onaj u BiH. I ne rade to samo Hrvati. Ključni politički akteri traže od saveznika izvan BiH da te odnose iskoriste protiv onih s kojima su kod kuće. Najbliži smo jedno drugome i te odnose trebamo riješiti. Za mene je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine, u kojoj su Hrvati i njihovi predstavnici, i predstavnici ostalih; a ne bošnjačko političko Sarajevo, koje objektivno postoji jer postoji određeni hrvatski politički spektar u BiH. Ne smijemo se odreći prava na glavni grad ove zemlje i odgovornosti za njega. Naravno, treba se izboriti za principijelni stav konstitutivnih naroda i svih građana, da to ne bude dimenzija koja bi bila uzrok sukoba. Gdje smo došli nakon trideset godina? Uopće ne podcjenjujem proizvedenu političku situaciju. Spreman sam, naravno, pozvati ljude da se nikoga ne boje, da trebamo pozvati one koji namjeravaju voditi u rat – da kažu s kim namjeravaju ratovati, protiv koga. Mnogo je više ljudi koji žele mir i budućnost, a ne rat. Mir nije sve, a bez mira sve je ništa. Ovdje se sve ispolitiziralo. Ova zemlja traži uključenost, empatiju, solidarnost, razumijevanje, a ne ikakva isključiva prava.

Borak.info