Gospodine veleposlaniče, dajte Nenadu Perišu najboljeg odvjetnika u Beogradu! To je ona pomoć koja mu treba odmah. Sve ostalo su prazne priče…

Prateći informacije, poluinformacije i notorne dezinformacije koje se tiču nestanka mladog Splićanina kojem se posljednjeg dana prošle godine u Beogradu izgubio trag, a tu dramu s golemim zanimanjem i suosjećanjem prate čitav Split i Hrvatska, nemoguće se ne prisjetiti jednog drugog nestanka. Nestanak mlade Drnišanke Antonije Bilić, završio je, nažalost, tragično. Ta 17-godišnja maturantica nestala je 7. lipnja 2011., a njezino je tijelo pronađeno tek godinu i pol dana kasnije te je za njezino ubojstvo pravomoćno osuđen Dragan Paravinja, piše Slobodna Dalmacija.

No tijekom toga strašnog i za obitelj djevojke frustrirajućeg i iscrpljujućeg razdoblja, njezine je interese kao i interese obitelji zastupao splitski odvjetnik Vinko Ljubičić. On je u ime oštećenih poduzimao korake i pravne radnje kako bi, očima iskusnog pravnika i specijaliste za kazneno pravo, ali i za kazneni postupak, pratio sve što je pristizalo u spis vezan uz potragu za Antonijom Bilić i kasnije za ubojicom. On je, sjećamo se, bio i osoba koja je, uz sestru Antonije Bilić, davao i brojne izjave za javnost trudeći se s jedne strane ne povrijediti odredbe koje štiti tajnost određenih podataka, a s druge održavati interes da se Antonija, živa ili mrtva, pronađe.

Gledajući dramu koju pred kamerama regionalnih TV kuća proživljava otac nestaloga Mateja Periša, ne mogu se oteti dojmu da i njemu treba odvjetnik. Njegov roditeljski jad, nažalost, medijski je eksploatiran do nehumanosti, a njegova dobrodušnost spram srbijanske policije nimalo mu ne pomaže. Ta dobrodušnost je pohvalna, on Beograd doživljava kao grad u kojem je nesretni gost, ali njemu domaćini – a i to je evidentno – daju selektivne informacije što je, uostalom, tipično za sve policije, pa i srbijansku.

Čak i da ostvari uvid u spis, Nenad Periš taj spis ne može čitati onako kako bi ga čitao vješt odvjetnik. On to ne može zato što je u posebnom emocionalnom stanju, a i zato što nije pravnik niti ima ikakvo iskustvo sudjelovanja u sličnom postupku. Međutim, usprkos Periševom povjerenju u srbijanske institucije, oni koji znaju čitati između redaka imaju ozbiljan dojam da srbijanski MUP, u suradnji s dijelom tamošnjih medija, nešto zamagljuje. Posve neutemeljeno, barem što se tiče ikakvih materijalnih dokaza, plasirana je teza koja kriminalizira žrtvu i dovodi je se u vezu s drogama.

Čak i da mladi Periš i njegovo društvo jesu nešto konzumirali te noći – tko uostalom ide u Beograd da bi baš tamo postao svetac!? – kakve to veze ima s bilo čime? Očajni otac, ali i čitava obitelj Periš, stavljeni su time u poziciju u koju nijedan roditelj ne bi smio biti stavljen – da sumnja u svoje nestalo dijete.

Stoga je tužno da je Nenada Periša, toga umornog i nenaspavanog oca, naše veleposlanstvo u Beogradu primilo tek pet dana nakon što je Matej Periš nestao, a po svemu sudeći, ni tada mu nisu savjetovali da uzme odvjetnika. Veleposlanik Hido Biščević je kazao kako će “gospodin Periš i dalje imati punu podršku veleposlanstva”. Gospodine Biščeviću, dajte Nenadu Perišu odvjetnika, najboljeg u Beogradu! To je ona pomoć koja mu, duboko u to vjerujem, treba odmah i sad. Sve ostalo su prazne priče.

Borak.info