HODOČASNIČKE PRIČE – ‘HERCEGOVAČKA VRUĆINA UBI, UBI, DA TE BOG SAČUVA’

Njihova je priča – zahvalnost. I iz te zahvalnosti Gospodinu, pregaziti 128 km pod vrućim hercegovačkim svodom! Još 20 km prije cilja reći: „Nismo umorne“. To je vjera koja daje snagu, to je Kraljica mira, to je Međugorje!

Potvrdile su nam tu međugorsku hodočasničku priču Andrijana Jurić, Dragica Ćurković i Katica Mioč iz Kupresa. Susreli smo ih u Buhovu ponad Širokog Brijega gdje su ipak razmišljale o odmoru.

Krenule su u ponedjeljak 21. lipnja u 4 sata ujutro. Predvečer, kada su prošle Tomislavgrad, vrlo srdačno primljene su u Bukovici, otuširale se i odspavale do ponoći. U ponoć nastavile put, da bi nakon novih gotovo 16 sati hoda složno kazale: „Šesti put idemo iz Kupresa pješice u Međugorje. Uvijek dođemo, hvala Bogu i Gospi dragoj. Da nije ovako vruće, mislim da bi bez drugog odmora došle u Međugorje. Žuljeva nemamo, predivno nam je hodati. Samo, vaša hercegovačka vrućina ubi, ubi, spram našoj kupreškoj, da te Bog sačuva“.

Andrijana će reći: „Pa i prije rata, dok smo bili u srednjoj školi, nas 20 mladih je 1989. iz Kupresa išlo u Međugorje, Tako da je to ostalo od mladih dana. Bit će – roditelji nas naučili. A nakana je zahvala. Za život, za djecu, baka ponosna…“

Katica se pridružuje: „I moja je nakana zahvala. Gospa mi dala zdravu djecu dobrog muža. Ove godine, samo zahvala. Nekada je bilo i prošnji, a sada samo zahvala“. I u toj se zahvali prisjeća: Dolazilo se s roditeljima, od sedme godine života, pa s Framom, sa zborom… Osjećaj je poseban, srce ubrzano lupa. Nema umora niti žuljeva, nikada ih nismo imali“,  radosno svjedoči i poručuje: „Mislim da ćemo doći još koji put“.

Dragica živi u Velikoj Gorici: „Ovo mi je drugo hodočašće. Ne osjećam umor jer sam željela hodočastiti. Poznajem Međugorje od malena, zahvaljujući roditeljima. Dolazila sam i prije rata pa i tijekom rata i naravno nakon njega.“

Andrijana pamti i prvi dolazak: „Rodica mi je studirala u Mostaru, došle smo kod nje pa u Međugorje prve godine, sestra i ja. Sjećam se crkve, pustare, livade, čak nam jedna baka nije dala preko svoje livade do Podbrda. A Međugorje danas… Želim zahvaliti predivnoj osobi Marini Miletić. Kod nje sve nas koji dođemo s Kupresa, uvijek čeka uređen apartman. Poseban je to osjećaj. Pređemo 128 km i još se popnemo na Podbrdo. I kad se vratimo doma – noge ne bole. Ipak je to poseban blagoslov! Nadam se da je.“

Tako neumorne Kuprešanke zaključuju svoju hodočasničku priču, osvježene, kako su kazale i ovim susretom, na terenu, s Radiopostajom Mir Međugorje.

Borak.info